ZagrebDox se u stvari razvio kao dio angažmana na polju dokumentarnog filma kojim sam se bavio proteklih petnaestak godina.

Naime, situacija je sa dokumentarcem je u devedesetim godinama bila doista katastrofalna – država gotovo uopće nije financirala dokumentarnu proizvodnju pod izlikom da se radi o televizijskoj formi, a televizija je snimala samo svečarske ili pak posve nekonfliktne dokumentarce.

Premda je ratna i poslijeratna stvarnost obilovala temama, konfliktima i interesantnim karakterima, kao stvorenim za dokumentarce, u filmskoj produkciji toga uglavnom nije bilo.

Nezavisna dokumentarna produkcija praktično nije postojala i tu se otvarao veliki prostor ali i problem – kako, makar minimalno, isfinancirati takvu produkciju?

Dolaskom Soroseveog ‘Instituta Otvoreno Društvo’, pojavila se takva mogućnost. Najprije u okviru ‘komisije za kulturu’ a zatim stvaranjem posebnog ‘Centra za dramsku umjetnost’ stvorili su se uvjeti za nezavisnu dokumentarnu produkciju i edukaciju.

Prvi cilj ostvaren je stvaranjem Factuma, prve doista nezavisne dokumentarne produkcije u Hrvatskoj (do sada je snimljeno šezdesetak dokumentaraca, dobivena hrpa nagrada…) a drugi otvaranjem dokumentarističke radionice u okviru Imaginarne akademije u Grožnjanu, sve sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon ‘guranja’, prije svega, domaće dokumentarne produkcije, došlo je vrijeme da se gledateljima omogući da dobiju kvalificiranu informaciju o svjetskoj produkciji autorskog, ‘kreativnog’ dokumentarca.

I, tako je rođen ZagrebDox … sa razumljivim poteškoća, ponekim lutanjem, ali jasnim ciljem da postane najznačajniji regionalni dokumentarni festival.

Nakon pet godina, tu smo negdje … na pola puta.

Nenad Puhovski